U Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu u srijedu, 26. kolovoza, predstavljena je knjiga „Opasni Bog – Migranti i izazov kršćanskog identiteta“ Stanka Perice, ravnatelja Isusovačke službe za izbjeglice u jugoistočnoj Europi. Uz autora, o knjizi su govorili Linda Samardžić, dugogodišnja voditeljica ureda Međunarodne katoličke komisije za migracije u Istanbulu, i riječki nadbiskup Mate Uzinić. Predstavljanje je moderirala Blaženka Jančić, urednica Redakcije religijskog programa Hrvatskoga radija.

Knjigu su zajednički objavili Jesenski i Turk, Kršćanska sadašnjost i Isusovačka služba za izbjeglice. U središtu večeri bilo je pitanje kako kršćanska vjera može odgovoriti na migracije kao jedno od najvažnijih društvenih, političkih i moralnih pitanja suvremenog svijeta, ne zanemarujući pritom ni stvarne poteškoće koje migracije donose ni dostojanstvo svakoga čovjeka.

Prvi je govorio autor Stanko Perica, koji je okupljenima zahvalio na dolasku, kao i predstavljačima, izdavačima, recenzentima te kolegama iz JRS-a. Upravo njihov svakodnevni rad s migrantima, istaknuo je, potvrđuje da tema knjige nije tek područje akademskog istraživanja nego pitanje povezano s konkretnim ljudskim životima.

Perica je objasnio da se temom migracija počeo intenzivnije baviti prije desetak godina, dok je studirao teologiju u Rimu. Tadašnja migrantska kriza pokazala mu je koliko su teološka pitanja živa i povezana sa stvarnošću. Dolazak velikog broja migranata, među kojima je bilo mnogo muslimana, ponovno je otvorio pitanje kršćanskog identiteta Europe, ali i pitanje moralnog odnosa prema ljudima koji traže sigurnost i novi početak.

U javnosti je isprva prevladavao humanitarni pogled na migrantsku krizu, ali su ga ubrzo potisnuli sigurnosni i ekonomski argumenti. Otvorilo se stoga pitanje postoji li prostor za teološki pogled i može li on ponuditi nešto više od općenitog poziva na dobrotu. Perica je nastojao istražiti znači li čuvanje kršćanskog identiteta zatvaranje pred drugima ili se taj identitet potvrđuje upravo u odnosu prema strancu, prognaniku i čovjeku u potrebi.

Znanstveni doprinos knjige vidi u oblikovanju sustavnog teološkog pogleda na migracije. Taj pristup nije isključivo teološki, nego povezuje teologiju s ekonomijom, sociologijom i politikom. Migracije se, naime, ne mogu ozbiljno razumjeti iz samo jedne perspektive niti se složena pitanja koja donose mogu riješiti jednostavnim odgovorima.

Polazeći od Biblije, Perica je pokazao da migracije nisu rubna tema kršćanske tradicije. Abraham napušta svoju zemlju, Jakov prolazi iskustvo izgnanstva, Josip završava u Egiptu, Mojsije luta pustinjom, a proroci često žive na rubu društva. Isus kao dijete postaje izbjeglica u Egiptu, dok apostoli odlaze među različite narode. Prva Crkva također nastaje kao zajednica ljudi različitih jezika, kultura i podrijetla. Iskustvo odlaska, progonstva, prihvaćanja i gostoprimstva tako se poput crvene niti provlači kroz biblijsku povijest.

Naslov knjige povezan je s izrazom „opasni Bog“ pape Franje. Riječ je o Bogu koji ne potvrđuje uvijek ljudske sigurnosti i unaprijed oblikovane stavove, nego ih dovodi u pitanje. Takav Bog čovjeka izvodi iz samodostatnosti i pita ga što će učiniti sa strancem. Odnos prema migrantima zato za kršćane nije samo političko ili sigurnosno pitanje, nego mjesto na kojem se provjerava njihova slika Boga i vjerodostojnost njihove vjere.

Perica pritom nije zanemario pravo države da štiti svoje granice, uređuje migracijske tokove i donosi zakone. Upozorio je, međutim, da za vjernike sigurnosna, politička i ekonomska perspektiva ne mogu biti jedini načini promatranja migracija. Kršćanski pristup mora u središtu zadržati konkretnu osobu, njezino dostojanstvo i okolnosti zbog kojih je napustila vlastiti dom.

Posebnu vrijednost knjizi daje istraživanje koje je autor proveo među više od 600 migranata na zapadnobalkanskoj ruti. Perica je naglasio da se u javnosti o migrantima mnogo govori, ali ih se rijetko izravno sluša. Zbog toga im je u svojem istraživanju želio dati glas i omogućiti da sami govore o svojim iskustvima, strahovima, vjeri i očekivanjima.

Istraživanje je pokazalo da religija za veliku većinu migranata nije samo privatna stvar, nego jedan od temelja njihova identiteta. Ona oblikuje njihov odnos prema obitelji, životnim odlukama i budućnosti. Uspješna integracija zato ne može biti svedena samo na osiguravanje smještaja i zaposlenja, nego mora uključivati izgradnju povjerenja, međusobnog razumijevanja i dijaloga. Zanemarivanje religijske dimenzije migrantskog iskustva može otežati i usporiti proces uključivanja u novo društvo.

Završni dio knjige Perica je posvetio kulturi dijaloga i međukulturalnosti. Za razliku od asimilacije, koja od migranata očekuje da se odreknu vlastitog identiteta, ili multikulturalnosti, u kojoj različite zajednice mogu živjeti jedne pokraj drugih bez stvarnog susreta, međukulturalni pristup podrazumijeva odnos koji mijenja obje strane. „Integracija nije proces u kojem samo migrant nešto uči. I društvo koje prima migrante mora učiti“, istaknuo je Perica.

Nakon autora govorila je Linda Samardžić, oslanjajući se na dugogodišnje iskustvo rada s izbjeglicama i vođenja programa njihova preseljenja iz zemalja prvog prihvata u Sjedinjene Američke Države i države Europske unije. Približila je okupljenima što preseljenje izbjeglica znači u praksi i koliko je taj proces zahtjevan za ljude koji su zbog rata, progona ili drugih opasnosti morali napustiti svoju zemlju.

Preseljenje je predstavila kao jedan od sigurnih i zakonitih putova zaštite posebno ranjivih izbjeglica. Ono ne podrazumijeva samo organizaciju putovanja u novu državu, nego dugotrajan postupak koji uključuje razgovore s izbjeglicama, provjeru dokumentacije, sigurnosne i zdravstvene postupke te pripremu za život u novoj sredini. Izbjeglice prije odlaska dobivaju informacije o zemlji u koju dolaze, njezinim zakonima, obrazovnom sustavu, zapošljavanju, kulturnim razlikama te pravima i obvezama koje ih očekuju.

Samardžić je naglasila da preseljenje za izbjeglice predstavlja novu priliku, ali i veliku životnu promjenu. Dolazak u sigurnu zemlju ne znači da su sve poteškoće završile. Ljudi sa sobom donose iskustva gubitka, progona, dugog čekanja i neizvjesnosti, a u novoj se sredini suočavaju s nepoznatim jezikom, drukčijom kulturom, traženjem posla i ponovnom izgradnjom vlastitoga života. Zbog toga priprema ne smije obuhvatiti samo administrativne postupke, nego i kulturnu orijentaciju te pomoć u razvijanju samostalnosti.

U svojem se izlaganju osvrnula i na važnost humanitarnih koridora i drugih sigurnih putova dolaska. Takvi programi osobama kojima je potrebna međunarodna zaštita omogućuju da ne moraju život povjeravati krijumčarima i kretati na opasna putovanja. Istodobno državama i organizacijama koje prihvaćaju izbjeglice omogućuju da se unaprijed pripreme za njihov dolazak i osiguraju podršku potrebnu za prve korake integracije.

Iz njezina je izlaganja bilo vidljivo da uspješan prihvat ne ovisi samo o migrantima i izbjeglicama. Za njega se moraju pripremati i zajednice koje ih primaju. Važni su dostupnost pouzdanih informacija, kvalitetno prevođenje, uključivanje lokalnih ustanova i organizacija te otvorenost ljudi koji će novopridošlima postati susjedi, suradnici i prijatelji. Integracija je stoga zajednička odgovornost izbjeglica, državnih institucija i društva koje ih prihvaća. Integracija je stvarni susret ljudi i da bi se ona mogla dogoditi, nikad ne smijemo izgubiti iz vida da su svi u tom procesu ljudi.

Samardžić je također podijelila kako i njezin otac prije njenog rođenja morao migrirati i postati izbjeglica, dugo godina nakon, ona je postala jedna od osoba koje su sjedale s druge strane stola i prosuđivale slučajeve poput slučaja njenog oca. Upravo ta životna priča vlastitog oca pomogla joj je da u svom radu neprstano ima na umu da pred sobom nema dosje nego nečijeg oca, majku, ženu, muža, kćer ili sina. 

Posljednji je govorio riječki nadbiskup Mate Uzinić, autor predgovora knjizi. Pojasnio je svoju misao iz predgovora da knjiga dolazi u vremenu u kojem se o migracijama govori glasno, ali često površno i neodgovorno, dok se kršćanstvo nerijetko koristi selektivno, kao sredstvo opravdavanja zatvorenosti i straha od drugoga.

Prema nadbiskupovim riječima, Bog o kojem govori knjiga „opasan“ je zato što ne pristaje biti jamac naših sigurnosti i zatvorenih identiteta. On dovodi u pitanje religioznost koja se poziva na kršćanstvo, a istodobno isključuje bližnjega. Migrantsko pitanje tako postaje mjesto provjere kršćanske vjere i odnosa prema Bogu, drugome i samome sebi.

Uzinić je upozorio da migracije nisu prolazna pojava ni kratkotrajni poremećaj, nego trajna sastavnica suvremenog svijeta. Zbog toga je potrebno ozbiljno promišljati kojim će putem krenuti Crkva i društvo. Knjiga, prema njegovoj ocjeni, pokazuje da je moguće sačuvati vlastiti identitet i istodobno razvijati solidarnost, otvorenost i kreativnost u susretu s drugima.

Posebno je istaknuo važnost prostora susreta i jezika dobrodošlice koji nije površan ni naivan, nego zahtjevan i evanđeoski. Govoreći iz vlastitog iskustva, podsjetio je na djelovanje migrantskog punkta u Rijeci, u kojem su surađivali Caritas Riječke nadbiskupije, Isusovačka služba za izbjeglice te brojne druge crkvene i civilne organizacije i pojedinci. To je iskustvo pokazalo da kultura dijaloga nije samo teorijska ideja, nego konkretna praksa koja nastaje ondje gdje su ljudi spremni surađivati i približiti se osobama u potrebi.

Govoreći o različitim reakcijama koje zauzimanje za siromašne i obespravljene izaziva u javnosti, Uzinić je podsjetio na poznatu misao brazilskog nadbiskupa Héldera Câmare: kada je davao hranu siromašnima, nazivali su ga svecem, a kada je pitao zašto su siromašni, nazivali su ga komunistom. Parafrazirajući tu misao na vlastitom primjeru, primijetio je kako ga se hvali kada pomaže „našima“, dok ga se, kada pomaže drugima, poput migranata, proglašava „crvenim biskupom“.

Pritom je naglasio da briga za migrante nije suprotstavljena brizi za domaće stanovništvo. Naprotiv, budemo li se znali brinuti za migrante, znat ćemo se bolje brinuti i za svoje. Društvo koje razvija osjetljivost prema strancu i čovjeku u potrebi postaje sposobnije prepoznati i potrebe siromašnih, usamljenih, nezaposlenih i isključenih u vlastitoj sredini.

Uzinić je potom najavio inicijativu Mediteranskog saveza za mir, proizišlu iz Mediteranskih teoloških susreta u Lovranu, na kojima se nešto više od mjesec dana ranije promišljalo o temi „Prorokovati mir okruženi bukom rata: mirotvorstvo u doba militarizma“. Savez je zamišljen kao ponuda zajedničkog zauzimanja za mir, jednu od temeljnih potreba našega doba, a otvoren je kršćanima, muslimanima, pripadnicima drugih religija i ljudima koji ne pripadaju nijednoj vjerskoj zajednici.

Temelj inicijative bit će istoimeni dokument sastavljen od deset obveza namijenjenih svima koji se žele učinkovito i dosljedno zauzimati za mir. Uzinić je najavio i skorašnje predstavljanje internetske stranice putem koje će se dokument moći potpisati te na kojoj će biti objavljivane molitve za mir i drugi poticajni sadržaji povezani s deset obveza Saveza.

Posebno je izdvojio šestu obvezu, koja se odnosi na zauzimanje za migrante. Ona uključuje podupiranje prava svakoga čovjeka da ostane u vlastitoj zemlji i ondje živi u uvjetima dostojnima ljudske osobe, kao i pomoć pri integraciji migranata i stranih radnika u zajednice, društva i države u koje su doselili.

U toj je obvezi, prema Uziniću, sažeta i jedna od temeljnih poruka predstavljene knjige. Za migrante se zauzimamo već odgovornim načinom života koji vodi računa o ljudima koji žive u manje sretnim okolnostima. To podrazumijeva informiranost i suodgovornost te nastojanje da se spriječe ratovi i sukobi koji uzrokuju izbjegličke krize, ali i ekološke i ekonomske krize zbog kojih su ljudi prisiljeni napuštati svoje domove.

S druge strane, za migrante se zauzimamo i podupirući one koji su već postali članovi naših društava kako bi se u njima što prije snašli, osamostalili i uključili u zajednicu. Potrebno im je omogućiti da osjete blizinu i podršku društva u koje su došli, umjesto da budu prepušteni getoizaciji i marginalizaciji.

Takva briga zahtijeva napuštanje i osudu svakog oblika ksenofobije, zauzimanje za konstruktivne i održive migracijske politike te pogled koji će u migrantima prepoznavati prije svega ljude, a ne prijetnju.

Nadbiskup je posebno vrijednim ocijenio to što knjiga ne govori o migrantima bez migranata. Istraživanje provedeno među ljudima na migracijskoj ruti daje prostor njihovu iskustvu i omogućuje da ih se ne promatra samo kao broj, sigurnosni problem ili sociološku kategoriju. Oni se u knjizi pojavljuju kao osobe koje svojim životom i iskustvom propituju odnos kršćana prema Bogu i bližnjemu. Dodao je da knjiga donosi i promišljanja papa koji su se suočavali s pitanjem migracija te nas tako ohrabruje da se ne bojimo promišljati i djelovati evanđeoski.

Zaključio je da gostoprimstvo i dijalog nisu znakovi slabosti ni naivnosti. Oni su zahtjevni načini življenja Evanđelja i izgradnje društva u kojem se poštuje dostojanstvo svake osobe. Smjer koji će Crkva i društvo zauzeti prema migrantima zato će mnogo govoriti i o tome kakvu budućnost žele graditi za sve svoje članove.