Povijest

Godine 1980., duboko potresen nedaćama tisuća ”ljudi iz čamaca” tijekom bijega iz ratom razorenog Vijetnama, p. Pedro Arrupe SJ, tadašnji vrhovni poglavar Družbe Isusove, osjetio je snažnu želju za djelovanjem. Njihova sudbina uvelike podsjeća na sudbinu mnogih koji danas gube živote u Sredozemlju, u pokušaju da stignu u Europu – za njih simbol mogućeg mira, sigurnosti i novog života. Pozvao je Isusovce da ”pokušaju pridonijeti olakšavanju postojeće tragične situacije”. Osnivanje JRS-a bio je isusovački globalni odgovor u cilju rješavanja izbjegličke krize u Aziji.

Arrupe je bio svjetski građanin, bio je u dodiru s raznim kulturama. Kao misionar stjecao je iskustva kako se evanđelje može oživotvoriti u tuđim kulturama. Nakon što je dvadeset i sedam godina svoga života proveo u Japanu, postao je mostograditelj između Istoka i Zapada.

Arrupe je jednom samoga sebe nazvao nepopravljivim optimistom. Ipak, 1977. godine iznio je jedan prilično pesimističan pogled na budućnost. “Bogati postaju bogatiji, siromasi siromašniji: brojčana razlika između bogatih i siromašnih i kvalitativna razlika njihovih životnih standarda zadobiva gigantske razmjere. Kako se dugo tako može ići naprijed?” Mi danas živimo u toj budućnosti. Godine 1980. nagovijestio je – oslonivši se na jedan izvještaj Svjetske banke – da će i prema optimističnim pretpostavkama gospodarskog razvoja, na kraju 20. stoljeća 600 milijuna ljudi živjeti u apsolutnom siromaštvu. Danas imamo 1,1 milijardi ljudi koji moraju preživjeti s manje od jednog dolara na dan. Proročki je prokazao potrošačko društvo kojem je opći cilj otvoriti i proširiti tržišta i profitirati. Time on pokazuje, daleko ispred svog vremena, model neoliberalne globalizacije. Isto tako kritizirao je zlouporabu prirode od strane čovjeka i ukazivao na granice prirodnih resursa. Bio je uvjeren da globalni problemi traže globalno rješenje. Zato je kontaktirao međunarodne organizacije i bio povezan s tadašnjim tajnikom Ujedinjenih naroda.

Za stvarno rješenje problema potrebna je temeljita promjena svijesti i vrijednosti.

Kao i kasnije papa Ivan Pavao II., a i danas papa Franjo, on je tražio globalizaciju solidarnosti. Arrupeu je bilo jasno da se socijalna i ekonomska kriza svijeta može riješiti jedino novim civilizacijskim modelom. Njegova utopija bila je “društvo skromnosti”.

Svjetsko pitanje pravde Arrupeu je ujedno pitanje znanja i svijesti: mnogi ljudi u bogatim zemljama nemaju pojma o uvjetima života nedostojnim čovjeka, u kojima moraju živjeti milijuni ljudi. Prema tomu, nisu svjesni svoje odgovornosti koju imaju zbog te nepravde. Da se to promijeni, potrebna je temeljita promjena svijesti.

Ta promjena svijesti najbrže se rađa kao plod osobnog iskustva. To je pouka koju Arrupe izvodi iz svojih 27 godina djelovanja u misijama: “Čovjek mora imati osobno iskustvo“.

Sve je to vodilo do uspostavljanja tri glavna načela po kojima Isusovačka služba za izbjeglice danas djeluje po cijelom svijetu: pratiti, služiti i zagovarati potrebe i prava izbjeglica i svih prisilno raseljenih osoba. S vjerom koja zahtijeva pravdu.

Isusovačka služba za izbjeglice – JRS pripremila je hrvatski prijevod knjige o životu i djelovanju svog osnivača. Kroz knjigu „Pedro Aruppe – svjedok i prorok“ isusovac Martina Maier opisuje Arrupeov životni put i posebno stavlja naglasak na njegovo aktualiziranje ignacijevske karizme u suvremenom svijetu.

„Postoje eksperti za znakove vremena koji sjaje u svome i u budućim naraštajima, dajući nam konture koje usmjeravaju i naše ideale. Jedan je od takvih Pedro Arrupe. U vremenu kada obilježavamo 40. obljetnicu njegovog osnutka JRS-a i 30 godina od njegove smrti, ideje i djelo ovog isusovca čine se aktualnijima nego ikad“ – stoji u predgovoru p. Stanka Perice, ravnatelja Isusovačke službe za izbjeglice u jugoistočnoj Europi. Isusovačka služba za izbjeglice u svom ishodištu ima Arrupeov mentalitet i pozvan je uvijek mu se vraćati. To je mentalitet građenja mostova među kulturama, koji je Arrupe brižno njegovao tijekom 27-godišnjeg djelovanja u Japanu. To je kultura bliskosti, koju je Arrupe izražavao bezgraničnom pažnjom prema svakom sugovorniku, do mjere da je u polu-šali razgovaranje s ljudima nazivao svojim hobijem. Arrupeu je bilo jasno da se socijalna i ekonomska kriza svijeta može riješiti jedino novim civilizacijskim modelom. Njegova utopija bila je “društvo skromnosti”. Skromnost i ograničen stil života pitanje je opstanka čovječanstva. Pri tome se ne radi o odricanju, nego o otkriću da svojevoljna ograničenja obogaćuju i usrećuju čovjeka. Najdublje je Arrupeovo uvjerenje da svijet treba jedan ogroman pokret ljubavi. Krajnja posljedica toga može biti predanje vlastitog života: “Ljubiti druge do spremnosti polaganja vlastitog života za njih: ovih nekoliko riječi sadrže ključ rješenja osobnih i svjetskih problema.”.