Kada je Fraterne zbog teške neimaštine napustio Kongo, otišao je u Tursku gdje se nadao naći bolji život i posao s kojim će moći prehraniti i školovati djecu. Tako je započela njegova priča koja ga je dovela u Hrvatsku i s kojom je zadovoljan, premda još nije došla do sretnog kraja.

Djecu, njih petero, ostavio je na brigu svojoj majci i ženi, te pošao sam. Biološki gledano, njihovih su četvero djece, ali su nakon smrti prijatelja prihvatili malog dječaka kao svoga i preuzeli brigu za njega, te ih je sada petero.

Na početku, znao je da želi i treba nešto poduzeti, no nije znao kamo. Ljudi koje je poznavao savjetovali su mu nekoliko zemalja u koje bi mogao poći raditi i tražiti novi dom za svoju obitelj. Jedan mu je prijatelj pomogao da uz radnu vizu dođe raditi kao domar u Tursku. Tamo je saznao kako postoji Hrvatska i o njoj je čuo samo lijepe riječi. Prvo što je napravio, spojio se na Internet kako bi provjerio o kakvoj je zemlji riječ i poklapa li se s pričom koju je čuo. Svidjelo mu se kako izgleda Hrvatska, kako žive Hrvati i koje su njihove vrijednosti, kakva im je kultura, ali nije imao načina da ostvari svoju želju.

S vremenom, otvorila se prilika za posao koji je on mogao obavljati, prijateljica Hrvatica mu je preporučila da dođe i proba, te ostane ako mu se svidi. Dala mu je kontakte od Isusovačke službe za izbjeglice. Trebala mu je pomoć za traženje smještaja, osnovni pravni savjeti, pomoć u snalaženju po gradu, s jezikom, gdje je župna zajednica u koju se može uključiti i slično, a njegov sadašnji šef je pripremio dokumente koji su mu bili potrebni za rad.

Fraterne je bio spreman prihvatiti rizik, odvažiti se, ostaviti posao u Turskoj i doći. Zatim se dogodilo nešto što nije očekivao i čemu se nije nadao. U šali kaže kako je JRS njegov prvi dom u Hrvatskoj, jer prvo što su učinili kada je stigao – dali su mu da sjedne, pripremili kavu, jako lijepo ga primili. Za sebe kroz smijeh kaže da se osjećao kao malo dijete: „Ja sam dijete JRS-a“. Na poslu je sve bilo dobro, a u susjedstvu također. Ljudi su opušteni i susretljivi, bili su mu spremni pomoći. On osjeća da JRS nije prestao biti uz njega i pratiti ga.

Sada, nakon nekoliko mjeseci, uspjela mu je doći i žena koja je također našla posao. Kako sam kaže, oni još uvijek žele i traže bolju budućnost, ali više ne bilo gdje, nego tu, u Hrvatskoj, u Zagrebu!

Glavni izazov pred njima i ono što im donosi brige jest sada raditi i uštedjeti dovoljno sredstava kako bi mogli dovesti djecu i osigurati im da rastu, žive i obrazuju se u Zagrebu kao i sva ostala djeca. Zagreb osjećaju svojim domom, a ono što ih je osvojilo jest to što je miran, što su ih svi dobro primili, što su ljudi bliski i gostoljubivi.