U našem hrvatskom uredu vjerujemo da integracija, kao proces uključivanja, mora biti  temeljita, sustavna, ali i koliko je to moguće polagana i brižna. Jer ono što uđe bez ljubavi, izađe s gorčinom. Želimo da naši korisnici postanu punopravni nositelji i doprinositelji hrvatske kulture i društva, ali prije svega da to požele biti.

Tečajevi jezika, radionice o pravima migranata, edukacije o prijavi za posao, pisanju CV-a, edukacije o mentalnom zdravlju – sve su to bitne aktivnosti u kojima naši korisnici sudjeluju ruku pod ruku s Hrvatima. Sve su to vještine neophodne kako bi svakodnevni život bio održiv i učinkovit. 

Usporedno sa svim tim temeljnim potrebama dostojanstvenog življenja naših korisnika, na koje se svesrdno trudimo odgovoriti, ne zaboravljamo, ni mi ni oni, potrebu za lijepim i istančanim u najrazličitijim oblicima. Tako nije rijetkost da neki od naših susreta budu posvećeni likovnoj umjetnosti, da na njima gostuju slikari, kipari, dizajneri, pjesnici, novinari, diplomati te s nama i našim korisnicima dijele priče iz bogate riznicie svojih iskustava.  

Pa ipak, posljednjih nekoliko mjeseci u našem uredu događa se i raste jedna posebna priča gdje je svima omogućeno ne više o kulturi samo slušati, nego je aktivno ‘isprobavati’ – projekt ‘Harmonija folklorne baštine’ u kojem dvoje suradnika i vrsnih poznavatelja hrvatskoga folklora, Magdalena i Goran, s velikom kreativnošću i prilagodljivošću, podučavaju sve zainteresirane naše korisnike hrvatskim tradicionalnim napjevima i plesovima. Melodije i koraci šarolike hrvatske narodne baštine nekima su od naših korisnika bliži, nekima dalji, ali svi se opet na svoj način trude da ih oponašaju, i to zajedno, tako te se često na tim radionicama mogu vidjeti bake i djedovi s djecom i tinejdžerima kako uz glasan smijeh prate vlastite uspjele i neuspjele pokušaje. 

Ono, pak, što nastoje usvojiti, ti narodni melosi i neprofinjeni plesni pokreti, u svojoj jednostavnosti kriju i čari koje onomu tko ih poznaje omogućuju doći u dodir s onim što je u Hrvatskoj stvarao mali, od strane povijesti neopaženi čovjek, s čijom se običnom sudbinom, vjerujemo, mnogi naši korisnici mogu poistovjetiti, a koji je u ono što je u predahu između poslova stvarao, nerijetko utkivao vlastite sklonosti, težnje i strahove. U tom svjetlu potraga za lijepim postaje, u danom trenutku, potraga za smislom kojeg imamo potrebu pronaći u vlastitim životima. 

Biti nositelj neke kulture, dakle, prije svega znači biti otvoren razumjeti složenost osobnog naslijeđa kojeg svatko od nas nosi. I onaj tko je iz te kulture potekao, i onaj tko je u njoj pronašao novi dom. Biti nositelj jedne kulture znači moći vidjeti univerzalna ljudska iskustva iza pojedinačnih identita – radost, bol, samoća, zajedništvo, zahvalnost. Biti nositelj jedne kulture znači ujedno i podučavati druge takvom pogledu.