Kada smo u studenom prošle godine ispričali priču o obitelji koja se ponovno okupila nakon 9 godina, spomenuli smo da je sada pred njima dug proces prilagodbe i integracije. Spajanje obitelji oca sa majkom i troje djece nakon toliko godina i napokon dočekano zajedništvo bili su velika radost. Biti zajedno, imati mir i sigurnost, ionako je sve što su željeli i za što su molili.

Djeca koja u izbjeglištvu u Etiopiji nisu išla u školu, a niti u Eritreji nisu primila obrazovanje koje bi bilo na zadovoljavajućoj razini, sada uče hrvatski jezik. Zahvaljujući volonterkama Isusovačke službe za izbjeglice redovito imaju satove jezika i vrlo dobro napreduju. Dvoje mlađih također pohađaju školu i sjede s djecom prvog razreda, te slušaju nastavu. Starije dijete se priprema za pohađanje pučkog otvorenog učilišta budući da je već preveliko za osnovnu školu.

Željeli smo saznati kako im je u školi, kako su ih druga djeca prihvatila te što na to kažu učitelji. Stoga smo ih tamo posjetili u njihovom razredu u OŠ „Ante Starčević“ kako bi vam prenijeli iz prve ruke.

Dočekao nas je ravnatelj škole, g. Mihaljević, te predstavio djeci u razredu. Spomenuo je kako u školi već imaju nešto sličnog iskustva s jednim dječakom iz Saudijske Arabije, ali kako je ovo ipak poseban slučaj zbog uzrasta djece i okolnosti iz kojih dolaze. Ispričao je kako su se u pripremi dogovarali sa nadležnim službama u Gradu, te među kolegama, pedagogicom i učiteljicama, kako bi našli najbolji mogući put za razvoj djece. Prema njegovim riječima, njima je važno pružiti ruku pomoći i ona su toga vrijedna.

Njihovi školski kolege koji su ih prije tjedan dana uzbuđeno čekali, sada su im prijatelji prema riječima malog Gabrijela. Najdraže mu je kad pod odmorom zajednički igraju igru pogađanja slova. U igri pod odmorom im se pridruži i Niko koji kaže da mu je uvijek jako zabavno. Zabavno im je bilo na satu tjelesnog, jer Sami odlično igra graničara i baca loptu, a Danait jako dobro preskače vijaču.

Učiteljica pak ističe da je zadovoljna kako su se uklopili, te kako su ih druga djeca prihvatila i žele ih uključiti u što više zajedničkih aktivnosti. Marljivi su i poslušni, a već se naziru i prvi plodovi njihova truda: polako uče slagati rečenice i čitati na hrvatskom. Oboje znaju dobro računati, zato nije ni čudno što kažu da im je upravo matematika najdraži predmet.

Nakon početnih uzbuđenja, preseljenja i uklapanja u novu sredinu, pred Danait i Samijem je sada jedan ipak normalniji put i vrijeme odrastanja isprepleteno igrom i učenjem, školom i prijateljstvom.