S Papinog apostolskog putovanja u Marseille, prenosimo vam u cijelosti njegov govor tijekom susreta s vjerskim vođama, 22. rujna 2023., kod spomenika posvećenog pomorcima i migrantima nestalima u moru.

Draga braćo i sestre,

hvala vam što ste ovdje. Ispred nas je more, izvor života, ali ovaj prostor podsjeća na tragedije brodoloma koji donose smrt. Okupljeni smo u sjećanju na one koji nisu uspjeli, koji nisu spašeni. Ne navikavajmo se smatrati brodolome vijestima iz crne kronike i utapanje ljudi kao brojke: ne, to su imena i prezimena, to su lica i priče, to su životi koji su prekinuti i snovi koji su uništeni. Mislim na toliku braću i sestre koji su se utopili u strahu, zajedno sa nadama koje su nosili u svojim srcima. Pred ovakvom dramom, ne trebaju nam riječi, već djela. Prije svega, ipak, treba nam ljudskost: tišina, suze, suosjećanje i molitva. Pozivam vas sada na trenutak tišine u sjećanje na našu braću i sestre: dopustimo njihovim tragedijama da nas dotaknu. [trenutak tišine]

Previše ljudi, bježeći od sukoba, siromaštva i ekoloških katastrofa, naišli su među valovima Sredozemnog mora na odbacivanje kao konačni odgovor na svoju potragu za boljom budućnošću. Tako je to prekrasno more postalo ogromno groblje, gdje mnoga braća i sestre čak nemaju pravo na grob, a jedino ono što je pokopano je ljudsko dostojanstvo. U svjedočanstvu knjige “Fratellino” (Mali brat), protagonist, nakon napornog putovanja koje ga vodi iz Gvineje u Europu, kaže: “Kada sjedneš nad morem, na raskrižju si. S jedne strane je život, s druge smrt. Tamo nema drugih izlaza” (A. Arzallus Antia – I. Balde, Fratellino, Milano, 2021., 107). Prijatelji, i pred nama se postavlja raskrižje: s jedne strane bratstvo koje obogaćuje ljudsku zajednicu dobrima; s druge strane ravnodušnost koja krvavi Sredozemlje. Nalazimo se na raskrižju civilizacije.

Ne možemo se pomiriti s time da se ljudska bića tretiraju kao roba, zatvaraju i muče na zvjerski način; ne možemo više gledati tragedije brodoloma izazvane odvratnim trgovcima i fanatizmom ravnodušnosti. Ljudi koji riskiraju da se utope kada ih ostave na valovima moraju biti spašeni. To je ljudska dužnost, to je civilizacijska dužnost!

Nebo će nas blagosloviti ako se na zemlji i na moru budemo znali brinuti se najslabije, ako budemo znali preći preko paralize straha i nezainteresiranosti, koja osuđuje na smrt u baršunastim rukavicama. Bog je, naime, blagoslovio našeg oca Abrahama. Bio je pozvan napustiti svoju rodnu zemlju: “zaputi se ne znajući kamo ide” (Heb 11,8). Kao gost i hodočasnik u tuđoj zemlji, dočekivao je prolaznike koji su prolazili pored njegovog šatora (usp. Post 18): “Izgnan iz svoje domovine, bez doma, sam je bio dom i domovina za sve” (Sveti Petar Krizolog, Govori, 121). I “kao nagradu za svoju gostoljubivost, dobio je potomstvo” (Sveti Ambrozije, De officiis, II, 21). U temeljima tri mediteranska monoteizma leži dakle gostoprimstvo, ljubav prema strancu u ime Boga. I to je ključno ako, kao naš otac Abraham, sanjamo o sretnoj budućnosti.

Dakle, mi vjernici moramo biti uzor u međusobnom i bratskom prihvaćanju. Često odnosi između vjerskih grupa nisu jednostavni, s ideološkom kugom ekstremizma koja nagriza život zajednica. Ali želim stoga dati odjek riječima čovjeka Božjeg koji je živio nedaleko odavde: “Neka nitko ne čuva u svom srcu osjećaje mržnje prema svom bližnjem, već ljubavi; jer tko mrzi čak i jednog čovjeka, neće moći stajati mirno pred Bogom. Bog ne čuje njegovu molitvu dok čuva srdžbu u svom srcu” (Sveti Cezarije od Arlesa, Govori, XIV, 2).

Danas čak i Marseille, obilježen bogatim vjerskim pluralizmom, stoji pred raskrižjem: susret ili sukob. I zahvaljujem svima vama koji stojite na putu susreta: hvala vam na vašem solidarnom i konkretnom angažmanu za ljudsku promociju i integraciju. Lijepo je vidjeti Marseille-Espérance (Marseille-Nada), tijelo za međureligijski dijalog koje promiče bratstvo i miran suživot. Razmislimo o inicijatorima i svjedocima dijaloga, poput Julesa Isaaca, koji je živio blizu ovog mjesta, a nedavno se obilježila 60. godišnjica njegove smrti. Vi ste Marseille budućnosti. Nastavite naprijed bez obeshrabrivanja, kako bi ovaj grad bio mozaik nade za Francusku, Europu i svijet.

Kao nadu, želim na kraju citirati riječi koje je David Sassoli izrekao u Bariju tijekom prethodnog susreta o Mediteranu: “U Bagdadu, u Kući Mudrosti kalifa Al-Ma’muna, židovi, kršćani i muslimani susretali su se kako bi čitali svete knjige i grčke filozofe. Danas svi osjećamo, bili vjernici ili ne, potrebu ponovno izgraditi tu kuću kako bismo zajedno nastavili borbu protiv idolatrije, rušili zidove, gradili mostove i dali oblik novom humanizmu. Gledati duboko u naše vrijeme i voljeti ga još više kad je teško voljeti – vjerujem da je to sjeme posijano u ovim danima tako pažljivo usmjerenima prema našoj sudbini. Nema potrebe bojati se izazova koje Mediteran stavlja pred nas. […] Za Europsku uniju i za sve nas, to je pitanje našeg preživljavanja.”

Braćo i sestre, suočimo se s problemima zajedno, ne dopustimo da nada potone, zajedno stvarajmo mozaik mira!