U nedjelju, 26. rujna, obilježili smo 107. svjetski dana selilaca i izbjeglica, povodom kojega papa Franjo zauzeto progovara o tome što nam je činiti po pitanju gostoprimstva, prihvaćanja i integracije izbjeglica. Za ovogodišnji Dan papa Franjo je izabrao temu pod naslovom: “Prema jednom sve većem ‘mi'”, poslavši tako apel da se učini sve da na kraju ne bude više „drugih“, nego samo jedan „mi“.

Ove je godine Isusovačka služba za izbjeglice proslavila Svjetski dan selilaca i izbjeglica, na poziv Riječke nadbiskupije, u gradu – luci različitosti, ali i susreta i zajedništva.

„Da bismo dostigli ideal novog Jeruzalema moramo se svi zalagati da rušimo zidove koji nas razdvajaju i graditi mostove koji će podupirati kulturu susreta, svjesni duboke međupovezanosti koja postoji među nama. U tome pogledu, suvremene migracije pružaju nam priliku da pobijedimo svoje strahove i dopustimo da nas obogati različitost dara svake osobe. Dakle, granice, ako to želimo, možemo pretvoriti u povlaštena mjesta susreta na kojima se može razviti čudo sve većeg “mi”.“ – stoji u poruci pape Franje, koja je nadahnula i ovo riječko druženje.

Na poziv riječkog nadbiskupa koadjutora Mate Uzinića, djelatnike Isusovačke službe za izbjeglice iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, zajedno s više od 60 osoba koje su u Hrvatskoj pronašle sigurnost i zaštitu, uz riječkog paroha i imama, ugostio je mons. dr. Matija Matičić, biskupski vikar za pastoral i rektor katedrale sv. Vida u Rijeci te povjerenik za pomorce, selioce i izbjeglice:

„Tražeći priliku za mogućnost susreta, došao je i Svjetski dan selilaca i izbjeglica, kao idealno vrijeme da pozovem u goste Isusovačku službu za izbjeglice, koja je doajen brige za izbjeglice u svakom pogledu. I mi bismo ovdje u Rijeci, kao Riječka nadbiskupija, željeli pomoći pri smještaju i integraciji izbjeglica. A glavni poticaj je ovaj: jedan je Bog koji nas okuplja i svi smo primarno pozvani biti jedni drugima – ljudi, čovjek čovjeku. Strahote koje već desetljećima slušamo, o ljudima koji su prisiljeni napustiti svoje domove, posebice o ljudima s Bliskog Istoka, i doći u nepoznato, s puno straha i neizvjesnosti – o njima želimo govoriti i njima želimo pomoći. Sjetimo se i riječi pape Franje, da je Sredozemno more postalo jedna velika grobnica, što je strašno. Ljudi svakodnevno stradavaju bježeći od zla i tražeći samo jedno – mir, život bez progona, rata i stradavanja. Radostan sam što smo dio njih koji su u Hrvatskoj pronašli to mjesto mira danas mogli ugostiti, u duhu zajedništva, mi u Riječkoj nadbiskupiji zajedno s riječkim parohom i imamom. Nas ovdje povezuju zajedničke vrijednosti i to treba graditi. Često čovjek ima strah od nepoznatoga. Često krivo govorimo, prosuđujemo pa i osuđujemo – iz neznanja i stoga što ne poznajemo jedni druge. Zato nam ovakvi susreti služe da upoznamo jedni druge, da učimo jedni od drugih i da tako jedni druge obogaćujemo. Danas smo zaista u jednoj luci različitosti i susreta, gdje svi mi različitih vjera, jezika, nacija, kultura i običaja – pod Božjim krovovima tražimo ono što nas spaja i idemo korak dalje – živimo prijateljstvo!“.

Riječka nadbiskupija pripremila je, kao izraz gostoprimstva  i dobrodošlice, svojim gostima ručak na čijem su se meniju nalazila tradicionalna jela Irana, Sirije, Iraka, ali i riječkog podneblja.

Tako je riječka katedrala postala mjesto interkulturalnog susreta, međureligijskog dijaloga i zajedništva. U njoj su zajedno s mons. Matičićem, djelatnicima Isusovačke službe za izbjeglice, izbjeglicama iz 13 različitih zemalja kojima je Hrvatska postala novi dom, molili i riječki paroh i imam.

Jerej Jovan Galamić, paroh riječki, poveo je goste u obilazak riječkog hrama sv. Nikolaja, objasnivši kako i riječka pravoslavna zajednica svoju budućnost gradi na temeljima u čijim je korijenima upravo – migracija. Rekao je kako je i ovaj susret slika lijepe i konstruktivne komunikacija svih vjerskih zajednica na području riječkog prstena, te podsjetio na važnost iskazivanja podrške izbjeglicama i svima koji su u potrebi:

„Čovjek u svom komoditetu najčešće lako zaboravi na probleme i brige drugoga. A pri tom zaboravljamo najvažnije prve dvije Božje zapovijedi: da ljubimo Boga i svoga bližnjega. Postavlja se pritom pitanje: tko je bližnji moj? Krist je mislio na sve ljude koji su oko nas. Jer da je Bog želio da svi ljudi budu jednaki, onda bi svi izgledali kao ja ili kao vi. No Bog je upravo pokazao svoju ljepotu, moć i ljubav prema čovjeku upravo tako da je svakoga stvorio različitim. Tako nam je otkrio šarenu baštu Božje tvorevine. Pozvao nas je da budemo milosrdni Samarijanci bližnjem svom, da činim dobro jedni drugima. Da izađemo iz komfora i blagodati svoga doma i da posvetimo malo svoju pažnju prema potrebitima, onima koje život nije niti mazio niti milovao, već im je priredio teške, strašne i bolne avanture – one koje proživljavaju izbjeglice. Na njima je da nose taj svoj križ, a na nama je da ih prihvatimo, udomimo, nahranimo i ono najbitnije – da ne okrenemo leđa najmanjima, poput ove dječice koja su danas s nama. Moramo im posvetiti našu pažnju i našu ljubav, izlazeći iz vlastite sigurne udobnosti. I da zahvaljujemo Bogu što smo u situaciji da možemo pružiti pomoć i tako umnožiti svoje darove i talente.“.

Dženan efendija Čaušević, imam u islamskom centru Rijeka, proveo je goste riječkom džamijom, remek djelom Dušana Džamonje: „Sretan sam što smo danas ovdje na poziv našeg dragog prijatelja mons. Matije, u društvu s JRS-om i izbjeglicama kojima želimo iskazati dobrodošlicu. Mi smo ovdje danas u Rijeci primjer onoga što svakodnevno živimo i što je naša tradicija u ovom gradu. Primjer suživota, suradnje, ljubavi, poštivanja, jedne harmonije zajedništva.  Danas je i prilika da se prisjetimo poruka svih vjerskih proroka i poslanika – poglavito nas Isus poziva ga pogledamo drugoga, i podsjeća nas da trebamo pogledati i vidjeti onoga koji živi pored nas i da je dobro biti dobar. Kroz cijelu su povijest migracije konstanta. I možemo se složiti da su uvijek najbolji bili oni koji su otvarali vrata svoga doma onima koji svoj dom nisu imali. I papa Franjo nas na to neprestano poziva.“.

Ovim su izletom, na kojemu su imali priliku i slobodno uživati pored mora na Kantridi, oduševljeni ostali i oni čiji smo dan proslavili, s kojima JRS dijeli svakodnevicu izbjegličkog iskustva, u kojoj ima i teških i lijepih trenutaka.

“Hvala vam što ste stvorili dobre i sretne trenutke za naše obitelji, posebno za djecu. Bili smo zajedno u duhovnom okruženju crkve, hrama i džamije i osjećali sklad i humanost s različitim religijama. Bilo nam je jako lijepo. Atmosfera je bila prijateljska i obiteljska. Zahvaljujem JRS-u za ovo uzbudljivo putovanje.”, sretno je zaključila Samaneh Reihani, samohrana majka iz Irana, koja je izlet provela ponajviše u društvu Titi Khati, također samohrane majke – njih je dvije, kao i njihovu djecu, spojilo teško iskustvo nasilja i izbjeglištva, ali i vjera u bolji i mirniji život u Hrvatskoj: „U JRS-u se uvijek osjećamo prihvaćeno i dobrodošlo. Drago mi je što uvijek organiziraju ovakve aktivnosti u kojima se osjećamo lijepo, kao ljudi, kao ravnopravni sudionici i građani. Pritom upoznajemo i Hrvatsku, ovu veliku baštinu i kulturu. Lijepo je ovdje se osjećati prihvaćenim.“, rekla je Titi.

„Nas je ovdje danas puno različitih. Iz ukupno 13 zemalja, različite kulture, jezika, vjera. Pa ipak – evo nas u istom autobusu, gdje zajedno plješćemo i veselimo se. Ovo je fantastično!“, razmišlja Hamza iz Sirije, koji je oduševljen Jadranskim morem, budući da je neko vrijeme radio na obali.

Katolička Crkva ima odgovor na to kako najbolje izgraditi suživot s osobama koje dolaze iz drugih zemalja, a to nije niti multikulturalizam niti asimilacija nego interkulturalizam, gdje u međusobnom poštovanju ne gubimo svoj identitet, već se u duhu zajedništva otvorimo prema životu u različitosti, tražimo zajedničke vrijednosti i živimo u miru – poručio je p. Stanko Perica, ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice u Jugoistočnoj Europi.

A lijepa sjećanja na izlet u Rijeku i Svjetski dan selilaca i izbjeglica ponijet će dalje u izgradnju svog životnog puta i svećeničkog poziva i Jan Glaba, mladi isusovac koji je tek stigao iz Poljske u Zagreb na školovanje. “Kao stranac koji je tek dva tjedna u Hrvatskoj, došao sam među one koji su se do jučer osjećali jednako kao ja i odmah doživio da sam prihvaćen i da mi je ugodno u njihovom društvu. Put mi je proletio jer smo bez prestanka kartali i pričali.” – posvjedočio je Jan.

Papa Franjo nas podsjeća kako je budućnost naših društava  “raznobojna” budućnost, obogaćena različitošću i međukulturnim odnosima. Zato moramo danas naučiti živjeti zajedno, u skladu i miru, stoji u poruci pape Franje, u kojoj nas podsjeća i da smo pozvani sanjati zajedno. Ne smijemo se bojati sanjati i to zajedno kao jedinstveno čovječanstvo, kao suputnici na istome putu, kao sinovi i kćeri ove iste zemlje, koja je naš zajednički dom i gdje smo svi sestre i braća.