Isusovačka služba za izbjeglice – JRS godinama aktivno djeluje u području integracije, posebice kroz aktivnosti Centra za integraciju izbjeglica SOL u Zagrebu, zagovarajući pritom i izgradnju sustava koji bi izbjeglicama omogućio pristup međunarodnoj zaštiti, zatim i podršku u procesu učinkovite integracije u hrvatsko društvo. U svom su radu posebno usmjereni na zaštitu potreba i prava žena i djece izbjeglica, koje se nalaze u iznimno nepovoljnom položaju. Tako su prošloga tjedna objavili razgovor s Titi Khati, tražiteljicom azila koja je posvjedočila o nasilju, diskriminaciji i teškom životnom putu, tako karakterističnom za žene izbjeglice koje same, sa svojom djecom, u potrazi za sigurnošću i zaštitom, kucaju na vrata Europe.

Titi, Iranku s dvoje djece sakrili su krajem lipnja mještani u Karlovačkoj županiji, koji su pozvali novinarke, kako bi im tako pružili sigurnost da će ovaj, kako kažu 23. put, uspjeti zatražiti međunarodnu zaštitu. Uspjeli su i sada se nalaze u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite. Zbog epidemioloških mjera, JRS od ožujka prošle godine nema pristup Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite, no Titi je, kao i mnogi drugi, pronašla put do Centra u drugom dijelu grada. Titin život je teško pretpostaviti, čak i prepričati, čega je i sama svjesna dok pokušava predočiti dio svog nezamislivo bolnog i nevjerojatno hrabrog životnog puta, zbog kojega se Titi ne smije često, ali ipak puno češće no što bi okolnosti pretpostavile, svemu usprkos gleda ravno u oči – i sugovorniku, i svojoj neizvjesnoj sudbini.

Titi je žena koja će morati još bezbroj puta prepričati svu represiju, nasilje, omalovažavanje, bol i skrivene rane koje je jedine ponijela sa sobom kada je uzela za ruku svoje dvoje djece, birajući život, i pobjegla iz Irana prema Europi. Da bi nas uvjerila i dokazala nam da za nas nije opasna, da je čovjek, da zaslužuje komadić neba ispod kojega može zajedno sa svoje dvoje djece disati slobodno, bez opasnosti da će je netko istući, silovati, prodati, zatočiti, ubiti ili na bilo koji zamislivi način ozlijediti, što je osjećaj koji nije doživjela od kada su je prvi put udali sa svega 12 godina, prenosi JRS.

U razgovoru je Titi progovorila o iznimno nepovoljnom položaju žena u Iranu, koje bez dozvole i potpisa muškog člana obitelji ne mogu poduzeti niti jedan korak, niti ostvariti bilo koje pravo. Ne mogu se zaposliti, udati, napustiti zemlju, izaći same na ulicu, u potpunosti im je zabranjeno, primjerice, voziti bicikl, odlučiti o svom obrazovanju, tijelu, životnoj sudbini. Titi je posvjedočila i o svom iskustvu maloljetničkog braka, na koji su je prisilili u dobi od samo 12 godina, što je, nažalost, vrlo česta i raširena praksa u Iranu, gdje djevojčice i žene ostaju potpuno nezaštićene i obespravljene.

U trenutku prije no što ju je u potpunosti izdala snaga, Titi je shvatila da ako želi preživjeti i spasiti svoju djecu – mora pobjeći.

Titi je bila u Iranu nepoželjna i zbog jedinog slobodnog izbora koji je u životu donijela, ponovno, riskirajući život, zaplivavši protiv struje.

„Križ sam oko vrata stavila prije kojih pet godina“, govori Titi, „Ne doživljavam kršćanstvo religijom, već pravim životnim putem. Jer moj Bog, Isus, govori da su ljubaznost i dobro ophođenje prema drugima ono što bismo svi trebali nastojati činiti, što više i što bolje, bez spominjanja ikakvog nasilja.“

Titi je u razgovoru za Isusovačku službu za izbjeglice progovorila i o svom iskustvu pokušaja prelaska hrvatske granice, izjavivši kako su iza nje 22 bezuspješna prelaska, prepuna straha, neprestanih vraćanja i gubitaka nade, što se posebno negativno odrazilo na psihofizičko zdravlje njezine maloljetne djece.

Titi je, napokon ostvarivši pristup sustavu međunarodne zaštite u Hrvatskoj, odlučila pričati svoju priču, bez straha, no ipak ne i bez nade. Želi postati novinarka, biti glas svih djevojčica i žena koje pate u Iranu, u potpunosti nedužne i nesvjesne cijelog društvenog sustava koji ih je doveo u taj nepodnošljiv položaj nepostojanja. U Isusovačkoj službi za izbjeglice će joj, kako govore, pružiti punu podršku.

Razgovor s Titi Khati: O nepodnošljivom položaju nepostojanja