Naša korisnica Larysa Hrytsai završila je Kulturnu školu u Harkovu te Nacionalno pedagoško sveučilište Grigorij Skovoroda u istom gradu. U razdoblju od 2006. do 2019. bila je članica baletne trupe Harkovskog nacionalnog akademskog kazališta za operu i balet. Između 2012. i 2016. radila je kao predavačica na Nacionalnom pedagoškom sveučilištu Grigorij Skovoroda u Harkovu. Od srpnja 2019. pridružila se Nacionalnom opernom i baletnom kazalištu u Odessi. 

O njezinoj karijeri, kako smo je upoznali u JRS-u, i koliko joj balet i Hrvatska znače pročitajte u nastavku: 

Možete li nam ispričati kako je započeo vaš put u balet? 

Prošle sam godine nastupala kao solistica Orašara pa ste me možda gledali. Dok sam bila dijete, u naš vrtić je došla učiteljica baletne škole i birala djecu za upis. Odabir je bio više vizualni, ali profesionalnim okom, što ja tada nisam razumjela. Bila sam među odabranom djecom kojoj je predložen upis u školu. Moja majka, bez razmišljanja, odvela me u baletnu školu jer je to bio njezin san—bavila se umjetničkim klizanjem i zanimala se za balet. Imam dvije sestre, i zajedno sa srednjom sestrom pohađala sam baletnu školu u Kharkovu. Jedna od njih je još uvijek je u Kharkovu. Trudimo se redovito čuti, ali je to sve teže zbog uvjeta—čestih uzbuna, odlazaka u skloništa i prekida struje i vode. Ratne okolnosti dodatno otežavaju komunikaciju i svakodnevni život. Mi smo s baletom počele smo amaterski, ali kasnije se to razvilo u profesionalno bavljenje baletom. Kada sam ozbiljnije ušla u svijet baleta, počeli su se vezati veći planovi za mene. Sudjelovala sam na natjecanjima, osvajala nagrade, i završila školu s odličnim uspjehom. Balet je tada postao moja profesija. 

Kakvo je bilo vaše profesionalno iskustvo prije nego ste došli u Hrvatsku? 

Moje prvo profesionalno iskustvo s baletom dogodilo se kada sam imala 9 godina. Radila sam u kazalištu cijeli svoj život—13 godina u Kharkovskom nacionalnom kazalištu i četiri godine u Odeskom nacionalnom kazalištu. Puno sam gostovala, kako u Europi tako i izvan nje, što mi je donijelo prijatelje i kolege. Kada je rat započeo, krenula sam prema Europi. Već nakon dva tjedna dobila sam poziv za nastup u Nizozemskoj. U Italiji, gdje su stigli neki članovi moje obitelji, tražila sam svoje mjesto. No, tijekom jednog angažmana u regiji bivše Jugoslavije, shvatila sam da mi je Hrvatska bliža srcu od Italije i odlučila sam ostati ovdje. 

Kako ste doživjeli prelazak iz rada u kazalištu među slobodne umjetnike? 

To je bila velika promjena za mene. Postala sam slobodna umjetnica, što je složena situacija. Baletna umjetnost zahtijeva stalnu fizičku formu, a to je kao slobodnom umjetniku puno teže nego u kazalištu. No, upravo mi omogućuje da nastavim raditi i profesionalno se razvijati unatoč svim izazovima. Sada imam više angažmana na poziv i nastupam s različitim ansamblima i grupama. Povremeno se bavim i predavanjem. Još tijekom fakulteta, koji sam završila s crvenom diplomom (op. iznimnim uspjehom), radila sam kao predavač na fakultetu i plesni pedagog za djecu. Trenutno se u Hrvatskoj radim i kao pedagog, što me jako veseli. 

Možete li nam reći nešto više o vašim nastupima u Hrvatskoj? 

Ovo nije moj prvi nastup u Hrvatskoj. Prošle godine nastupala sam kao solistica Labuđeg jezera u Lisinskom, pa ste me možda već gledali. Svaka predstava za mene je posebna i kao da je prva. Uvijek se ozbiljno pripremam, kako unutarnje tako i fizički, bez obzira na dugogodišnje iskustvo. Nastupala sam u više gradova, poput Rijeke, Splita i Poreča, a bilo je i manjih mjesta. U mome profesionalnom radu mnogo mi je pomogao i JRS gdje sam došla na preporuku poznanice, a dodatni razlog bio je i to što sam unajmila stan u susjedstvu. Nisam dugo razmišljala i odlučila otići, tim više što je to bio prvi tjedan mog boravka u Zagrebu i imala sam mnogo pitanja. Prva osoba koju sam tamo susrela bila je kulturni medijator za Ukrajince. Isusovačka služba za izbjeglice mi je značajno pomogla, ponajprije brzim uključivanjem u tečaj hrvatskog jezika, što mi je dalo poticaj i za nastavkom bavljenja baletom u Hrvatskoj. Osim toga, stekla sam mnogo novih poznanstava i prijatelja, što mi uvelike olakšava prilagodbu. 

Koji je značaj Orašara u vašoj karijeri? 

Orašar je za mene vrlo značajna predstava. To je bila moja prva predstava u kazalištu kada sam postala baletna umjetnica. Plesala sam Klaru, a taj balet plešem već preko 15 godina. Gostovala sam s njim u mnogim zemljama, surađivala s različitim redateljima i partnerima. Zahtjevan je fizički i emocionalno, jer uloga mlade djevojčice traži vjerodostojnost pred publikom. Ove godine u Zagrebu publika doživljava posebno iznenađenje—u prvom činu. uz profesionalne plesače, na pozornicu izlaze i djeca, a moja je zadaća pripremiti ih za to. 

Kako vidite svoju budućnost u baletnoj umjetnosti i pedagoškom radu? 

Radni vijek balerine je ograničen, i sve me više privlači uloga predavača. Volim dijeliti svoje znanje i vidjeti rezultate u učenicima. Primjećujem razliku između pristupa učenju baleta kod nas i u Europi, što me motivira da svoje iskustvo prenesem dalje. Unatoč tome što moj hrvatski još nije na visokoj razini, već predajem u jednoj privatnoj baletnoj školi za odrasle i djecu. Njihova želja za učenjem i trud iznimno me veseli.